Inkunabule u fondu Sveučilišne knjižnice Rijeka

Sveučilišna knjižnica Rijeka u svom fondu čuva 16 svezaka koji sadrže ukupno 21 naslov inkunabula, knjiga tiskanih u Europi do 1500. godine. Kako bi se fizički primjerci sačuvali od daljnjeg propadanja, uz istovremeno omogućavanje pristupa sadržaju ovih knjiga, kroz 2020. godinu digitalizirani su svi naslovi koji su sada u otvorenom pristupu dostupni svoj zainteresiranoj javnosti.

Više o inkunabulama, inkunabulistici te inkunabulama iz fonda Knjižnice pogledajte niže.

Inkunabule ili prvotisci su tiskarskim strojem umnožene knjige nastale u drugoj polovini petnaestog stoljeća. U Hrvatskoj enciklopediji može se pronaći podatak o postojanju dvije vrste inkunabula: tabularnih, tiskanih pomoću drvenih ploča kod kojih je tekst bio urezan tehnikom drvoreza (ksilografska tehnika) i tipografskih, tiskanih pomičnim slovima Gutenbergovom tehnikom.

Ksilografska tehnika već je od ranije bila poznata na Dalekom istoku gdje se dugo zadržala zbog posebnosti pisma s velikim brojem znakova.

Rukopisni kodeksi su unikatni. Ksilografske knjige zbog svojstava drva kao materijala gube otiskivanjem na kvaliteti.  Tiskanja pomičnim olovnim slovima jedino omogućava strojno umnožavanje tekstova u neograničenom broju primjeraka, bez gubitka kvalitete tiska.

Duhovna preobrazba Europe, koja započinje još  u 13. stoljeću, iznjedrila je nove korisnike knjiga.

Razvijaju se gradovi u kojima je sve više učenih ljudi. Posljedično duhovnom zamahu humanizma i renesanse, otvaraju se sveučilišta sa studentima čiju potrebu za učenjem više nije mogao zadovoljiti ograničen broj skupih rukopisnih kodeksa.

Od rukopisnog kodeksa do tiskane knjige

Materijal rukopisnih kodeksa bio je skupi pergament pa ga u tiskanim knjigama zamjenjuje jeftiniji papir. Tehnologija proizvodnje papira je u Europu iz arapskog svijeta dospjela u 13. stoljeću da bi se do 15. stoljeća on već uvelike proizvodio.

Međutim, dio naklade inkunabula se i dalje tiska na pergamentu za potrebe bogatih kupaca bibliofila.

Inkunabule se izgledom nisu razlikovale od rukopisnih kodeksa, štoviše, stvarane su s namjerom da sliče na njih.

Nemaju naslovnu stranicu, koriste se skraćenja (ligature), podaci o odgovornosti se nalaze ili na početku teksta ili na njegovome kraju. Podaci o nakladniku i godini izdanja su u kolofonu, isprva nema paginacije odnosno folijacije. Do konca 15. stoljeća i početkom 16. mijenja se i definira izgled knjige koji je ostao nepromijenjen do naših dana.

Pismo rukopisnog kodeksa je bila gotica. Oduševljenje humanista antikom i njihova težnja za  idealom klasične jednostavnosti dovela je do afirmacije čitljivog pisma kojega su našli u starijim rukopisima. To nije bilo pismo iz antičkih vremena nego srednjovjekovno karolinško pismo stvoreno u vrijeme karolinške renesanse koje se zadržalo  u nekim dijelovima Europe do 11. stoljeća. Nazivaju ga starim, antičkim pismom (littera antiqua) i suprostavljaju ga gotici (littera moderna). Reformu pisma prvi je započeo Francesco Petrarca u 14. stoljeću. Početkom sljedećeg stoljeća Niccolo Niccoli i Poggio Bracciolini definitivno raskidaju s goticom i stvaraju novo – humanističko pismo. U nekoliko sljedećih desetljeća, humanistika se proširila po cijeloj Italiji pa se novo pismo uskoro počelo koristiti i u drugim europskim zemljama. Isprva se koristi samo za pisanje djela antičkih i suvremenih pisaca (humanista). Za pisanje medicinskih, pravnih i posebice vjerskih djela gotica će biti u upotrebi sve do konca 15. stoljeća. 

Humanistiku do kraja afirmira pojava tiskane knjige jer se ona se čita s lakoćom, bez potrebe za poznavanjem kompliciranih ligatura u koje je bio upućen samo obrazovanjem povlašteni dio društva (svećenstvo i plemstvo).

Jezik rukopisnog kodeksa je bio latinski. S tiskanom knjigom dolazi do afirmacije narodnih jezika, a raširenost umnoženog teksta omogućava kodifikaciju narodnih jezika. 

Tiskana knjiga se pojavljuje u svijetu koji je već dubinski promijenjen i ona ga nastavlja mijenjati.

Cjeloviti povijesni pregled razvoja tiska, njegovog širenja i utjecaja može se pronaći u knjizi Povijest knjige,  uglednog hrvatskog povjesničara Aleksandra Stipčevića. Danas je teško zamisliti oduševljenje kulturne javnosti, te davne 1985. godine, zbog pojave  knjige u kojoj su se mogli pronaći objedinjeni odgovori na pitanja ranije dostupni samo u velikim knjižnicama s mnogobrojnim leksikonima, enciklopedijama i knjigama na stranim jezicima. Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje, tiskano je 2006. godine u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske.

Inkunabulistika

O inkunabulama postoji vrlo opsežna znanstvena literatura. Počinju se proučavati u 17. i  u 18. stoljeću. Najstarije tiskane knjige već u 17. stoljeću dobivaju i svoje posebno ime. Nijemac Bernhard von Mallinckrodt prvi je upotrijebio naziv inkunabula (incunabula) za najstarije tiskane knjige, a Francuz Philippe Labbe je 1653. tim nazivom označio knjige tiskane do konca 1500. godine. Riječ inkunabula preuzeta je iz latinskog i znači kolijevka.

Znanost koja proučava inkunabule naziva se inkunabulistika. Ona proučava sve teme vezane uz pojavu, rasprostranjenost, razvoj tehnike, razvoj slova, no prvenstveno se bavi samim tiskopisima.

Jedan od važnijih zadataka te znanosti je sastavljanje popisa inkunabula koje se i danas čuvaju u nekoj knjižnici, u nekom gradu ili u državi, kao i sastavljanje općeg popisa svih inkunabula koje su tiskane u Europi.

Inkunabule u Hrvatskoj

Počeci hrvatske inkunabulistike vežu se uz Ivana Kukuljevića Sakcinskog, utemeljitelja hrvatske bibliografije i prvoga našega sabirača inkunabula. Kukuljević je, sastavljajući katalog svoje znamenite knjižnice (1867.), izdvojio i posebno opisao upravo inkunabule. U prvoj polovini 20. stoljeća objavljuju se katalozi inkunabula, ali ne obuhvatni. Opći popis inkunabula Hrvatska je dobila 1952. godine katalogom Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj Josipa Badalića. Badalićev  Katalog ostao je najopsežniji rad na području evidentiranja i registriranja inkunabula na području Hrvatske.

Inkunabule su u Katalogu numerirane i popisane abecednim redom. Uz svaku od inkunabula nalazi se popis ustanova u kojima su evidentirane. Naučna biblioteka Rijeka (danas Sveučilišna knjižnica), prema Badalićevom Katalogu,  posjedovala je sedamnaest naslova inkunabula u šesnaest svezaka. Detaljnim pregledom pronađena su još četiri priveza koji tada nisu bili evidentirani. Time je utvrđeno da Sveučilišna knjižnica Rijeka posjeduje dvadeset i jedan naslov inkunabula, uvezan u šesnaest svezaka.

Sve inkunabule u fondu Sveučilišne knjižnice Rijeka su na latinskom jeziku. Većina ih je tiskana u Italiji; u Veneciji, velikom središtu petnaestostoljetnog tiskarstva, njih čak jedanaest, dvije u Brescii i jedna u Cremoni. Iz njemačkih tiskara Knjižnica posjeduje dva izdanja iz Nuernberga te po jedno iz tiskara u Koelnu, Hagenau i Leipzigu. Tu su još dvije inkunabule tiskane u Lyonu i jedna u Baselu. Najstarija inkunabula u zbirci tiskana je 1476. godine u Nuernbergu (Legenda aurea sanctorum sive Historia Lombardica).

Za deset inkunabula ima se sigurna potvrda da su pripadale knjižnici isusovačkog kolegija u Rijeci. One na naslovnom listu ili nad tekstom imaju rukopisni ekslibris kolegijske knjižnice. Tri naslova su komentari Aristotelovih spisa ondašnjih suvremenih autora (Friedrich Sunzel i Pierre Tartaret). Tu su još po jedno djelo iz astronomije (Giovanni di Sacrobosco), kanonskog prava (papa Grgur IX.), talijanske književnosti na latinskom jeziku (Francesco Petrarca), latinske književnosti (Ambrosius Theodosius Macrobius), povijesti starog vijeka (Diodorus Siculus), hagiografije (Jacobus de Voragine) i komentari Knjige o Jobu (papa Grgur I.).

Sadržaj ovih deset naslova inkunabula reprezentativan je za knjižnicu isusovačkog obrazovnog sustava. Početna nastava uključivala je šest razreda: jedan pripremni, tri gramatička razreda, jedan humanistički ili poetski (humanitas sive poesis)  i jedan retorički (rhetorica). U gramatičkim razredima učio se latinski jezik, grčki jezik, vjeronauk i aritmetika. U retoričkom razredu nastavljalo se s učenjem i ponavljanjem latinskog jezika, osnovama metrike i prozodije, svladavalo se umijeće pisanja pisama i pjesama te obradom raznih slobodnih tema; podučavala se povijest, uvod u pravila retorike, grčki jezik, vjeronauk i aritmetika. Retorički razred donosio je poduku iz pravila govorničkog umijeća, čitanje i analiziranje proznih pisaca, napose govornika (Ciceronovi govori), učeno znanje (eruditio), prije svega iz povijesti, grčk jezik, javna izlaganja, dramske izvedbe, vjeronauk i aritmetika.

U višim razredima studirala  se isprva filozofija i na koncu teologija kao najviši stupanj znanja za koje su sve ostale discipline pripremne.

U zbirci inkunabula je jedan svezak iz donacije Giulija de Benzonija (Pii II pontificis maximi … familiares epistole ad diuersos in quadruplici vite eius statu transmisse … finiunt). Tiskani ekslibris Johanna Hoefela nalazimo na inkunabuli  Libri deflorationum siue excerptionum ex melliflua diuersorum partum… iz 1494.

Sadržaj preostalih devet inkunabula, za koje se ne može, prema ekslibrisu (rukopisnom ili tiskanom), utvrditi prethodnog vlasnika, u skladu je sa sadržajem inkunabula iz knjižnice isusovačkog kolegija. Kao što je već spomenuto, sve su inkunabule Sveučilišne knjižnice Rijeka na latinskom jeziku na kojem se i odvijala kolegijska nastava. 

Prva hrvatska inkunabula tiskana je na glagoljici 1483. Datum kada je dovršeno tiskanje Misala po zakonu Rimskog dvora, 22. veljače,  Hrvatski sabor je 2019.  na prijedlog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje,  proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

Sveučilišna knjižnica ne posjeduje primjerak hrvatskog prvotiska.

Posjeduju je samostanske knjižnice na Košljunu i u Glavotoku, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu te Knjižnica Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, također u Zagrebu.

Popis naslova inkunabula iz fonda Knjižnice dostupan je kroz bilten zbirke, a sadrži ove naslove:

Na vrh