KNJIŽNICA RIJEČKOG ISUSOVAČKOG KOLEGIJA: OD KOLEGIJSKE KNJIŽNICE DO BAŠTINSKE ZBIRKE SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE U RIJECI

Sveti Ignacije Lojolski osniva Družbu Isusovu u prvoj polovini 16. stoljeća, u okrilju katoličke reforme i protureformacije. Od papinskoga odobrenja isusovačkog reda 1540. godine do njegova ukinuća 1773. godine Družba postaje glavnom nositeljicom tridentskog katolicizma u provođenju njegovih temeljnih odredbi u praksi: obrazovanje novoga klera, evangelizacijske misije i katehizacije puka. Katoličke vođe  uvidjeli su da je jedan od uzroka reformacije nedostatak formiranoga i obrazovanoga klera. Obrazovanje postaje najvažniji instrument katoličke reforme i nužan preduvjet za provođenje ostalih ciljeva Tridentskog koncila.

Sveti Ignacije Lojolski je uz uobičajena tri redovnička zavjeta (čistoću, siromaštvo i poslušnost) dodao i četvrti zavjet- poslušnosti Papi, a kako bi isusovce mogao slati u bilo koji kraj svijeta. Na taj način oni su potpuno u službi crkve te šire evanđelje po starom i novom svijetu gradeći crkve,osnivajući rezidencije, misijske postaje, kolegije i sveučilišta. Tradicionalne samostane izvan naselja zamjenjuju rezidencije-sjedišta unutar gradova, namijenjene boravku isusovaca i njihovom pastoralnom radu. Kasnije se tu razvijaju i kolegiji za odgojno-prosvjetno djelovanje.

Isusovci nisu osnovani kao red za školstvo, ali to ubrzo postaju. Od  1548. počinju osnivati obrazovne ustanove ne samo za pripadnike klera nego i za laike iz svih društvenih slojeva. Nastava je bila besplatna, financirana donacijama  gradskih uprava i uz pomoć carskih povlastica. Obrazovanje laika bilo je usmjereno na oblikovanje društvene elite koja će odigrati važnu ulogu u duhovnom,  kulturnom i društvenom životu.

Početkom 17. stoljeća u Rijeci se javlja sve veća potreba za javnim i organiziranim školstvom. Družba Isusova je već osnovala gimnazije u Zagrebu (1607.) i  Trstu (1619.), a 1623. godine riječka gradska uprava započinje pregovore o osnivanju kolegija i seminara u Rijeci. Trebalo je pronaći financijska sredstva i primjerene prostorije za nastavnu i pastoralnu djelatnost Družbe. Grad je ponudio 200 forinti godišnje, staro školsko zdanje (domus scholae publicae),  vrt i crkvu svetog Roka te kulu Sokol. Car Ferdinand II. isusovcima daje godišnju dotaciju od 400 forinti i prepušta im  polovinu svoje dvorske desetine. Tome pridružuje oprost svih davanja na uvoz i izvoz, ukida porez na nekretnine i daje im pravo sječe u carskim šumama. Grofica Ursula Thonhausen daruje riječkom Zavodu posjede Veprinac, Kastav i Mošćenice uz bogate novčane donacije za izgradnju kolegija, crkve i seminara.

Na svetu Ceciliju, 22. studenog 1627., svečano je otvorena  gimnazija u koju se upisuje 150 učenika.  Do 1633. godine gimnazija ima svih šest razreda pa car Ferdinand II. u svojoj povelji od 31. srpnja 1633. riječkoj isusovačkoj gimnaziji daje povlastice i prava kojima se izjednačuje s akademijama i sveučilištima u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Proći će gotovo sto godina do otvaranja fakulteta; studij Filozofije započinje nastavu 1726. godine sa 49 polaznika (slušača), a dvije godine kasnije, Teološki s 29 polaznika.

Konstitucije Družbe Isusove u 4. dijelu propisuju:  Ako je moguće, neka u kolegijima bude zajednička knjižnica. Ključ od nje neka se preda onima koji ga po rektorovu sudu moraju imati. Usto svatko će kod sebe imati knjige koje su mu potrebne.  

Navedeno upućuje na podatak da se istovremeno s početkom nastave osniva i knjižnica u kojoj se knjige inventariziraju, a na naslovnoj stranici knjiga upisuju se ekslibrisi s nazivom kolegija i godinom upisa u katalog/inventar. U zbirci knjiga riječkog isusovačkog kolegija najstariji pronađeni rukopisni zapis je iz 1627. godine. Knjižnica će se obogaćivati novim naslovima za obrazovne i pastoralne potrebe sve do ukinuća reda 1773., o čemu svjedoči ekslibris iz 1773. godine.

Papa Klement XIV., 21. 7. 1773. godine, potpisuje breve Dominus ac redemptor o ukidanju isusovačkoga reda koji postaje važeći tek po odluci  vladara određene zemlje. Carica Marija Terezija 20. rujna 1773. godine donosi dekret o nacionalizaciji pokretnih i nepokretnih dobara Družbe Isusove. Već  23. rujna te godine, u kolegij riječkih isusovaca ulazi komisija čiji je predsjednik,  pročitavši caričin Dekret, zatražio od Rektora da se zapisnik s popisom dobara preda povjereniku Juliju Benzoniju. Dobra su nacionalizirana, a nastava postaje sekularna. Od novaca koji se dobio prodajom nekretnina osnovane su dvije zaklade: fondo convitto i fondo studi. Prvom se zakladom uzdržavao internat, a drugom gimnazija.

Prostorija u zgradi kolegija u  kojoj se nalazila knjižnica tom je prilikom zapečaćena i proći će četiri godine do osnivanja nove komisije koja će popisati knjige i napraviti Inuentario e Catallogo della Bibliotecha e delli Libri delle Congregazioni. Inventar kojega su izradili gradski vijećnik Luigi de Orlando i riječki odvjetnik Anselmo Nepomuceno Peri sadržavao je 1644 naslova knjiga u 2570 svezaka. Knjige su popisane u jedanaest stručnih skupina onako kako su se nalazile na policama kolegijske knjižnice. U Libri delle Congregazioni popisane su knjige koje su pripadale različitim kongregacijama u Rijeci: Brašćini Svetoga Križa, Marijinoj kongregaciji od Sedam Žalosti, Kongregaciji Svjetla Marijina i Kongregaciji od Pohoda Marijina.

Nakon ukidanja isusovačkog reda, studij Nautike, koji je djelovao pri tršćanskom isusovačkom kolegiju, a vodio ga riječki isusovac Franjo Ksaver Orlando, s knjigama i instrumentima seli u Rijeku gdje će otac Orlando otvoriti Katedru nautike, prvu u gradu te predavati  matematiku, nautiku i dvostruko knjigovodstvo. Dvogodišnji Corso nautico održavat će se do 1784. godine  kada otac Orlando umire, a studij se, zajedno s instrumentima i većim dijelom knjiga, vraća natrag u Trst.

Riječki patriciji Giulio de Benzoni (1779.) i Giuseppe Marotti (1780.)  daruju gradu veliki broj izuzetno vrijednih knjiga iz svojih privatnih knjižnica, uvjetujući svoju donaciju javnom dostupnošću darovanih knjiga. Koncem 1782. godine  spojene su isusovačka, nautička  i knjižnice Benzoni-Marotti  u Gradsko-gimnazijsku knjižnicu s javno dostupnim fondom, ad usum publicum, kao što je bilo zahtijevano u donacijama. Knjižnica je bila smještena (uz povremene selidbe uvjetovane ratnim zbivanjima) u prostorijama u zgradi bivšeg isusovačkog sjemeništa (seminara).

Od sredine 19. stoljeća jačaju sukobi između Hrvata i Talijana u gradu pa je gimnazija, u kojoj se nastava od školske godine 1848./1849. počinje održavati na hrvatskom jeziku, izložena sve većim pritiscima gradske uprave da vrati dio knjižnice koji pripada gradu, a to su isusovački dio fonda i donacije Benzoni-Marotti.  Pregovori su započeli  1875., a okončali 26. studenog  1881. godine kada su knjige  gradsko-gimnazijske knjižnice službeno predane gradu Rijeci .

Biblioteca civica, riječka Gradska knjižnica, otvorena je za javnost  5. prosinca  1892. godine.

Preživjela je niz preseljenja, promjene država, dva velika rata; 21. travnja 1945. godine, po nekim autorima, pripadnici SS postrojbi njemačke vojske, prilikom  povlačenja izlijevaju bačvu benzina i podmeću požar u zgradi na adresi Dolac 1 gdje je po njemačkom vojnom nalogu knjižnica preseljana u rujnu 1944. Tada je do temelja izgorjelo zapadno krilo, a istočno do prizemlja; knjižnična građa u prizemno/podzemnom dijelu je ostala sačuvana. Biblioteca civica se nakon rata vraća u Ciottinu ulicu, s ulazom iz Ulice Edmondo De Amicis (broj 12), i ponovno otvara za korisnike 15. prosinca 1945.

Ministarstvo prosvjete Narodne Republike Hrvatske  14. listopada 1948. donosi odluku o izdvajanju posudbenog fonda Bibliotece civice za Gradsku biblioteku u Rijeci. Starije knjige  i knjige znanstvenog karaktera ulaze u fond novoosnovane Naučne biblioteke u Rijeci. Naučna biblioteka preuzima baštinski dio fonda Bibliotece civice s njezinim katalozima i inventarnim knjigama, ostavljajući knjižnu građu u nepromijenjenom, topografskom smještaju.

Zgrada u ulici Dolac 1, u kojoj je sretno preživjela smrtnu pogibelj,  postaje njezin stalni dom nakon popravka opožarene zgrade u drugoj polovini 1956. godine.

Biblioteca civica u novoj zgradi dobiva vlastito spremište, zaštićeno posebnim pravilima pristupa prostoru i korištenja same građe. Njezini povijesni katalozi, abecedni i predmetni, bili su fizički  dostupni korisnicima u informacijskoj službi Sveučilišne knjižnice Rijeka sve do 1999. godine kada su digitalizirani i mogu se pregledavati na web adresi http://www.svkri.uniri.hr//katalog/default.htm.

Prethodno spomenuti  topografski smještaj znači da je građa smještena na policama po svom formatu, a ne prema  stručnim skupinama ili zbirkama. Ovo je važno napomenuti a kako bi se objasnilo zašto se na polici, jedna do druge, mogu nalaziti knjiga iz 16. stoljeća i knjiga iz 19. stoljeća ako su istog formata i inventarizirane u približno isto vrijeme. Isto tako, ni u povijesnim katalozima Bibliotece civice, a ni u inventarnim knjigama, ne postoji napomena/bilješka o prethodnom vlasniku knjige (za donacije nakon 1882. u  inventarnoj je knjizi  zabilježeno ime donatora).

Kako bi se pronašle knjige isusovačkog kolegija, koje se nakon svih opisanih mijena još uvijek nalaze u baštinskom fondu Sveučilišne knjižnice Rijeka, bilo je potrebno pregledati cjelokupni fond, svezak po svezak. Tijekom 1998. godine katalogizirane su u fondu Sveučilišne knjižnice knjige  iz 16. stoljeća, uz popis, u napomeni,  prethodnih vlasnika i donatora. Za vlasnike i donatore su se u elektroničkom katalogu izradile pristupnice. Rezultati prve faze istraživanja isusovačkog fonda mogu se pregledati na:   http://www.svkri.uniri.hr/images/povremene_izlozbe/isusovacki/izlozba2002.html.  

U kolovozu 2016. pristupili smo sustavnom pregledu cjelokupnog fonda Bibliotece civice,  izdvajajući knjige s rukopisnim zapisima kolegija, misije, kongregacija, profesora kolegija i izdanja s amblemom Družbe Isusove. Kontinuirano se provodi katalogizacija; u skupnom katalogu izrađuje se opis tzv. idealnog primjerka, a u našem lokalnom katalogu opisuju se posebnosti uveza, stanje primjerka  te izrađuju pristupnice za prethodne vlasnike.

Profesor dr. sc. Irvin Lukežić je prije dvadeset godina, povodom 370. obljetnice početka  nastavnog djelovanja Družbe Isusove u Rijeci, u Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci, objavio izuzetno značajan rad u kojem je obradio sadržaj jedinog cjelovitog i sačuvanog dokumenta o fondu isusovačke knjižnice; to je već spomenuti Inuentario e Catallogo della Bibliotecha e delli Libri delle Congregazioni.  Članak sadrži i prijepis inventara s brojnim biografskim bilješkama.

Rečenicom preporuke iz rada profesora Lukežića:  Valjalo bi stoga točno utvrditi koliko je knjiga iz stare isusovačke zbirke do danas ostalo sačuvano u fondu spomenute knjižnice (Sveučilišne knjižnice u Rijeci) i nakon toga publicirati cjeloviti popis knjiga bivšeg isusovačkog kolegija, zaključila bih da znamo što nam je činiti i nastojimo to činiti na najbolji mogući način.