Glavni pedagoški ciljevi isusovačkog obrazovanja bili su oblikovanje jezičnog, moralnog i
vjerskog odnosa, postizanje pravilnog jezičnog izražavanja (lingua), običaja (mores) i pobožnosti (pietas) u učenika.
Latinska riječ humanitas (čovječnost, uljudba) označavala je i proces i nauke koje su razvijale moralnu dobrotu, odanost istini te spremnost da se radi za opću dobrobit. Te osobine su se prema prema učenju humanista stjecale učenjem jezika, poezije, povijesti, retorike i logike. To je bio temelj za daljnje studiranje.
Pariška tradicija studiranja (modus Parisiensis ) koja je utjecala na isusovačku koncepciju školovanja nalagala je da se predmeti moraju studirati određenim redoslijedom: jezici i humanistički predmeti morali su prethoditi znanostima i filozofiji.
Nakon toga bi slijedio studij teologije koja je vrhunac intelektualnog pothvata. Skolastika svetog Tome Akvinskog - sustav je vjerskih istina dokazati i shvatiti razumnim načinom ili logičkim načinom ukloniti sve što bi se moglo protiviti tim istinama. Skolastika stavlja u službu teologije već gotove nauke, logiku i gramatiku, s pomoću kojih se ona mogla dalje razvijati.
Isusovci su, vezujući religijski odgoj uz učenje klasičnih jezika i klasične književnosti, ostvarili sintezu ideala renesanse i tridentskoga katolicizma.

Naslovna stranica Ratio studiorum – nije dostupno